Franjo među vukovima

Knjiga „Franjo među vukovima. Tajna jedne revolucije“ djelo je njemačko-talijanskoga novinara Marca Politija, koji je poznat i kao suautor biografije sv. Ivana Pavla II. „Njegova svetost“ (1996.).
Nova perspektiva
Franjo odmah određuje novu perspektivu. (…) “Rimski biskup“ naslov je koji Bergoglio najviše voli. Tijekom prve večeri o sebi ne govori kao o papi. S balkona ne visi njegov grb s trostrukom krunom, kraljevskim znakom, tek tamnocrveno platno na kojemu se nalazi bijeli pravokutnik. (…)
Papa radije živi u malome hotelskom apartmanu br. 201, jede u zajedničkoj blagovaonici, sjedi za stolom s drugima, dopuštajući bilo komu da sjedi s njim. „Tako ga je teže otrovati“, šale se u Buenos Airesu. „Ljudi me mogu vidjeti i živim normalnim životom… imam javnu jutarnju misu, jedem u blagovaonici sa svima… nisam izoliran“, piše jednomu argentinskom svećeniku. (…)
Prepoznatljiv stil
Bergogliov stil prepoznatljiv je već u njegovim prvim komentarima. Njegov je govor neposredan, gotovo pučki, snažne duhovnosti, s idejom jedne dinamične Crkve. Neki kardinali frkću nosom uspoređujući ga s uzvišenim formulacijama Benedikta XVI. No jednostavan i iskren Bergogliov govor proizlazi iz želje da pokrene vode. Franjo je ledolomac, komentirat će katolički spisatelj iz Sjedinjenih Država Michael Novak. Za obnovu je potrebno razbiti fosilizirane sheme. Franjo želi Crkvu u pokretu, koja se ne zatvara unutar svoje ograde zbog straha od nedaća. „Kažem vam: tisuću puta mi je draža Crkva koja je doživjela nezgodu, nego bolesna Crkva! Crkva koja ima hrabrosti riskirati da izađe“, ponavljat će još mnogo puta u idućim mjesecima.
Teologija na koljenima
Dok papa Franjo nudi Crkvi i svijetu širine i dubine Radosne vijesti, njegovi protivnici optužuju ga za ograničenost, tvrde da inzistira na siromaštvu, jer je to jedino što poznaje, ali istina je ustvari obrnuta: dok papa Franjo dolazi iz Buenos Airesa, svjetske metropole od trinaest milijuna stanovnika, sjecišta oprečnih rasa, kultura, vjera i načina života, njegovi prethodnici dolaze iz provincija i sazrijevaju u Rimu i Vatikanu, središtima intelektualne finoće, koja su zakinuta za raznolikost bližih i dalekih zemalja u kojima živi većina vjernika. A Crkva, kao i njezini pastiri, mora mirisati na svoje ovce, što uključuje poznavanje i zahvaćanje u njihove raznolike stvarnosti. Zato papa Franjo priznaje jedino teologiju na koljenima, onu koja proizlazi iz susreta s Bogom i čovjekom, koja nije odvojena od životne stvarnosti, tj. nije umjetna niti čisto racionalna tvorevina kreirana za pisaćim stolom. (…)
Rušenje utvrda ekonomske moći Vatikana
Papa je srušio utvrde ekonomske moći Vatikana, upozorava da grijeh dolazi iz pohlepe srca, koja ritualno i izvana čistu posvećenu osobu može učiniti prljavijom i grešnijom od javne bludnice. To je slučaj Vatikanske banke, koja je u početku Franjina pontifikata bila središte pranja novca vukova odjevenih u purpurno ruho pastira, potpomognutih izvanjskim suradnicima – svećenicima, časnim sestrama i laicima, koje je papa Franjo u prvoj godini svoga pontifikata doslovce „pomeo“, a kojima je Isus u svoje vrijeme prevrnuo stolove. Znaju i papini protivnici zašto ga kritiziraju, jer vukovima odgovara što zatvorenija i kruća crkvena struktura, koja bi se bavila samom sobom, pod krinkom „čuvara tradicije“ – oni pak nostalgično čeznu za Ratzingerom, premda je i on naglašavao njezin dinamičan karakter i bio začetnik glavnine reformi koje je papa Franjo ostvario. (…)

„Ako želite bolje upoznati lik i djelo pape Franje, što je to Gospodin morao u njemu promijeniti kako bi ga pripravio za ovu službu, s kojim se osobnim manama Papa bori, tko je Papina prijateljica za koju je još kao provincijal Družbe Isusove riskirao život, kako je riješio slučaj svećenika koji je zbog žene odlučio napustiti Družbu, sve to i puno više možete saznati u knjizi.“ (Jasmina Juroš, crkvena pravnica)